Plaćeni dopust -selidba

Zakon o radu odredbom članka 86. propisuje da radnik u slučaju važnih potreba (sklapanje braka, rođenje djeteta, teže bolesti ili smrt člana uže obitelji) ostvaruje pravo na plaćeni dopust u ukupnom trajanju od sedam radnih dana godišnje, ako to nije drukčije uređeno kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

Dakle, Zakon propisuje samo okvirna prava u vezi navedenoga instituta koja se razrađuju spomenutim pravnim izvorima.

Nadalje, iako Zakon taksativno ne navodi slučajeve važnih potreba, mišljenja smo da ukoliko odredbama kolektivnog ugovora (niti drugog pravnog izvora) nije predviđeno pravo na plaćeni dopust u slučaju selidbe radnika, isto radnik neće ostvariti i po odredbama Zakona o radu.

Naime, prema stavu ovoga tijela, ukoliko pravnim izvorima nisu razrađeni slučajevi prava na plaćeni dopust, radnik bi prema odredbama Zakona o radu ostvario to pravo samo za one slučajeve nabrojene u članku 86. stavka 1. Zakona, a ne i za neke druge slučajeve.           Navedeno ne priječi poslodavca da radniku prizna to pravo i u slučaju selidbe, no, Zakon ga na to ne obvezuje.

Primjena povoljnijeg prava, sukladno članku 9. stavku 3. Zakona o radu, dolazila bi u obzir samo u slučaju da je različitim pravnim izvorima neko pravo različito uređeno, dok u ovom konkretnom slučaju pravo na plaćeni dopust u slučaju selidbe radnika niti jedan pravni izvor izričito ne propisuje.