Radno vrijeme radnika koji imaju nestalno mjesto rada

Povodom upita o trajanju radnog vremena prodajnih predstavnika koji imaju nestalno mjesto rada (nemaju obvezu svakodnevnog dolaska na isto mjesto rada ili u sjedište poslodavca, već su u obvezi biti spremni obavljati poslove prema raspoložbi te nalogu i uputama poslodavca kod klijenata na različitim mjestima), upućujemo slijedeći odgovor.

Odredbom članka 60. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14 i 127/17), radno vrijeme radnika se definira kao vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.

Definicija radnog vremena i zakonski institut radnog vremena radnika, u pravnom su sustavu Republike Hrvatske usklađeni sa zahtjevima i definicijama Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim aspektima organizacije radnog vremena (SL, L 299, 18. 11. 2003.). Međutim, u međuvremenu, definicija radnog vremena iz Direktive 2003/88/EZ je dodatno pojašnjena u izreci presude Europskog suda, u Predmetu C-266/14 tužitelja: Federacion de Servicios Privados del sindicato Comisiones obreras (CC.OO.), na način da članak 2. točku 1. ove Direktive treba tumačiti na način da u okolnostima kao što su one iz glavnog postupka, u kojima radnici nemaju stalno ili uobičajeno mjesto rada, „radno vrijeme“ u smislu te odredbe obuhvaća i vrijeme putovanja tih radnika između njihova boravišta i klijenta.